SJEĆANJE NA MILUŠE (1)
Samo za Ljubicu, iz vremena kad se sjedilo na klupama i išlo u kafane, a ja zaljubljen u bosanske planine slijedio karavanski put prema Dubrovniku. Ovo je jedna od mojih ljubavnih priča.
Vozač kamiona naglo staje i budi me: "Momak ovdje ti izlaziš." Kiša, koja danima već pada, je srećom stala. Stojim pred sivim spomenikom poginulim borcima iz Prvog Svjetskog Rata, na raskršću dvije ceste. Ona kojom ode kamion, više liči na seoski put nego na cestu, vijuga prema brdima i Crnoj Gori. Glavna, isto neasfaltirana, ide prema Dubrovniku. Sa jedne strane, u maloj udolini, čatrnja i oko nje stado ovaca, koza, par krava, konj i zakukuljeni čoban, jedino ljudsko biće u vidokrugu. Preko puta par kamenih kuća sa rešetkama i crvenim krovom. Pred jednom stoje naredane gajbe i piše "Gostiona kod Obrada". Na drugoj piše "Otkupna stanica - Konzum". Udjem ja u gostionu, a unutra polumrak, samo jedna petrolejska lampa žmirka na zidu iza šanka. Pod njom raščupan, glavat momak, gleda prema vratima. Sigurno je čuo kamion pa me je očekivao. Uzmem sok i sjednem u ćosak. Momak se nalaktio na šank i bez riječi gleda u mene. Pitam ga kako se selo zove. "Miluše", kaže on, ne skidajući pogled sa mene. Ne znam koliko dugo sam tako sjedio, više kunjao, a on gledao u mene, kad se iznenada vani začu kočenje na šljaci. Momak uperi pogled na vrata. Udjoše dvojica u jaknama i sa kožnim kapama na glavi. "Domaćine, daj nam po pivo; imaš Lederer?" "Sve je kod nas lederer," reče momak, podiže poklopac na podu i iz podruma donese "Nikšićko" pivo. Popiše oni pivo na brzinu pa izadjoše vani. Čujem ih kako psuju. Uskoro udje jedan i zove momka za šankom da mu pomogne. Zatim se okrenu prema meni i upita: "Bil’ nam i ti pomog’o?"
Izadjem ja. Preko ceste stoji kamion, pokriven sa ceradom, a sa zadnje strane naslonjene dvije debele daske. Pogledam unutra, jedan od one dvojice, sa kamiona, pokušava da pomjeri nešto četvrtasto, metalno. "Daj, živ bio, pomozi da skinemo ovo." Pitam ga, šta je to. Kaže mi da je ram, za čatrnju. Popnem se ja i druga dvojica i nekako, na jedvite jade, doguramo ram do dasaka. Preko dasaka ne ide. Uklonismo daske i nas četvorica svalismo ram preko ruba kamiona. Gledam ja prema čatrnji, ima najmanje trideset metara. "Daj da zovemo još nekoga," predlaže jedan dvojice što su dovezli ram. Pitam ga kako su utovarili. "Nismo ga mi utovarali, nego viljuškar," kaže mi. Iz radnje dolazi čovjek u plavom mantilu. Nas petorica pokušavamo da podignemo ram. Kako god ga odvojimo od zemlje, još ga brže spustimo. Svima je jasno da ne ide. "Daj da pitamo onog čobana, da nam da vola," predloži neko.
"Radosave, dodji ovamo," zove onaj u plavom mantilu. Zakukuljena spodoba sa štapom se dogega do kamiona. "Daj ljudima vola da povuče ovo do čatrnje."
Gleda čoban ram, pa onda teren prema čatrnji: "Ne, može! Neću da mi se polomi." "Daj, platićemo ti," nudi jedan od dvojice sa kamiona.
"Ne dam vola i gotovo."
Mjerka čoban ram, pa će se napokon obraća čovjeku u mantilu: "Šta’š mi dat?"
"Daj mu šta hoće iz radnje, mi ćemo platiti, samo nek da vola."
"Ne dam vola i gotovo."
"Eto Radosave, uzmi šta hoćes, ljudi plaćaju."
"Ma, ne dam vola,.. ja ću!"
Skide Radosav kabanicu, odloži torbu i štap na zemlju. Srednjeg rasta, nema više od dvadeset godina, preplanuo, plavokos, oči razroke, ruke mršave, mišići ko vretena, krenu prema ramu. "Neš valjda sam?" gleda ga u čudu čovjek sa kamiona. "Otegnuće mu se do koljena," smije se drugi. Udje Radosav u ram, čučnu par puta i ustade, izadje vani, okrenu se čovjeku u mantilu i kaže: "Daćeš mi kilu šećera i kilu soli."
"Daću ja tebi cijelu radnju, ako ga pomjeriš"
Udje on ponovo, čučnu, dograbi ram. Obrazi se napuhaše, krv udari u glavu, iz usta mu izadje huuuu…Odvoji se ram od zemlje, zahukta Radosav, ko lokomotiva, hu, hu,…hu, hu i krenu polako prema čatrnji. Medju prisutnima nevjerica, muk, pratimo ga u tišini, samo se čuje njegovo huktanje i škripa kamenja pod nogama. Kad dodje nekoliko metara od čatrnje spusti Radosav ram na zemlju i reče: "Ne može više, nemam kuveta."
“Tu je dobro,” složi se jedan sa kamiona, ko da je imao izbora. Vrati se Radosav do kabanice, uze torbu, štap i ćutke gleda u čovjeka sa mantilom. Ode ovaj u radnju, donese šećer, so i jedne “Jadro” napolitanke. Strpa Radosav, bez riječi, napolitanke i so u torbu, otvori kesu sa šećerom i nagnu, ko da vodu pije. Onda malo zastade, izvadi bocu iz torbe i potegnu. Zatim se ponovo dokopa šećera i nastavi tako dok kesu nije prepolovio, onda je smota, stavi u džep, okrenu se i bez riječi odgega ovcama.
SJEĆANJE NA MILUŠE (2)
Počinje se smrkavati. Ja se zabrinuo, pitam čovjeka iz radnje gdje da prespavam. Kaže mi: "Pitaj Radosava, njegova je kuća blizu." Pogledam, zakukuljena prilika, okružena ovcama, izvlači vodu iz čatrnje. Dodjem do njega i pitam da prespavam u njegovoj štali. Slaže se, po pogledu njegovih razrokih očiju vidim da mu je drago. Dok idemo prema kući, ne pričamo mnogo, samo Radosav ponekad zazviždi polako navodeći brave prema kući. Dolazimo do kamene kuće sa crvenim crijepom. Sa strane je kamenom ozidan tor u koji utjeruje ovce, a goveda i konja u prizemlje kuće. Pitam ga gdje on stanuje, a on mi ponosno kaže da ima još dvije kuće i da stanuje sa majkom i sestrama, nedaleko, pored ceste.
Prilazimo sa zadnje strane i penjemo stepenicama do četvrtastih drvena vrata, više prozora, na tavan. Pun nedavno pokošenog sijena tavan miriše na vrijesak i druge ljekovite trave hercegovačkog krša. Prostirem šatorsko krilo u sijeno, izuvam se i odmah se svaljujem. Radosav se bez riječi izgubi i ostavi me samog. Negdje u sijenu se čuju miševi, čiju idilu sam narušio. Gladan sam ali je umor jači od mene. Budi me komešanje goveda ispod mene. Čuje se zvuk muže i dobovanje mlijeka u praznu kantu. Otvaram oči i vidim Radosava, sjedi na drvenom ramu prozora i gleda me.
"Poslala ti je majka varenike, mladog kajmaka i torotana", kaže mi gledajući pred sebe. Tek tada vidim prostrto šareno vuneno ćebence a na njemu dva mala čanka sa poklopcima, lončić sa mlijekom, komad crnog kruha i suve bravetine. Pored hrane uredno slozene neofarbane vunene čarape. "To ti je da promjeniš, te tvoje su se usmrdjele". Pogledam u moje noge u čarapama i sjetim se Jovana sa Čemerna koji mi, kad sam se izuo da udjem u njegovu kuću, reče: "Kod tebe student prljavije čarape od cipela". Šta mogu, cipele mi propuštaju, a čarape stalno mokre. Dok jedem, Radosav pali lampu i pita: "Oćes da ti uberem glavicu luka?" "Neka ne treba Radosave, hvala ti."
Kad sam završio sa jelom, pozovem ga unutra i on udje i sjede pored mene. Sada kad nema onu kabanicu, presvučen u čistu sivu košulju, zalizane plave kose, izgleda sasvim drugačije. Da mu nije onog jednog oka koje je nekako ukočeno gledalo na stranu bio bi čak i zgodan. Pita me odakle sam. Kažem mu da sam student iz Sarajeva. I on je bio u Sarajevu, u bolnici. Priča mi kako je našao minu, zaostalu u ratu, koji mu je ubila rodjaka a njega nagrdila. Vodili su ga u Dubrovnik u bolnicu, ali nisu imali para da tamo dugo ostane. Otac mu je onda otišao u Austriju i cijela kuća sa majkom i sestrama je spala na njega. Poslije je otac donio pare da može da ode u Sarajevo. Tamo su htjeli da mu izvade oko, ali otac nije htjeo potpisati. U bolnici se zaljubio u medicinsku sestru i to mu je jedina ljubav. Pitam ga, koliko je imao godina. Kaže mi, petnaest. Poslije ga nisu primili u vojsku i sada ne može da se oženi. Priča kako je u Milušama fino zimi, kad nema mnogo posla i naveče se ide na sijela. On prati mladje sestre i sjedi sa muškima.
"Joj što bi ti to volio, ono kad mlade i stare cure …znaš ono kad pjevaju…?"
"Stvarno ne znam Radosave."
"Znaš, mlade prvo pjevaju onda stare odgovaraju… Smijemo se ko ludi."
Vani opet počinje da pada kiša i dobuje po crijepu…
Budim se, svanulo je, a i kiša prestala. Goveda se dole ne čuju, pogledam nema ni ovaca. Radosav je sigurno već negdje u brdima. Polako se spremim, obučem nove čarape, jedini trag da je Radosav sinoć tu bio. Ispred Obradove gostione zaustavljam autobus za Dubrovnik. Uskoro prolazimo znak sa prekrizenim “Miluše”. Pored ceste, u kamenjaru, čobanice okružene ovcama pletu čarape i stidljivo, ispod oka, gledaju prema autobusu. Meni pred očima slika zime i seoskog sjela.
Sa jedne strane mlade cure uglas pjevaju:
"Idu dani rastu si.., udaću se j... mi se."
Starije im ne ostaju dužne:
"Prošli dani pale si.., ne udah se j... mi se."
NEBODERCI
Kao što se i očekivalo, Djinića Palata je izgubila primat najviše zgrade u gradu. Crveni dvospratni heravci su ukinuti, mornarska odijela više nisu bila u modi, bitke sa Glinurijom i unutrašnja previranja izmedju Sarajlića i Bojčića su mi dosadila. Pričalo se o pokrivanju Crkvene. Francuzi su otišli kućama i Celuloza je već naveliko radila. Već drugu godinu zaredom prolazim dvojkom (učiteljica padala na suze moje majke). Vrijeme je bilo da se i ja pokrenem. Izbor je pao na "Neboder", kod kina Kozare, na početku Aleje JNA. Sa tim izborom sam postao, kao i sva druga djeca iz zgrade, "Neboderac".
Nije lako bilo biti Neboderac, u to vrijeme. Djeca sa Bara, Parkića, Aleje i Ciganluka nas nisu odmah prihvatila. Zvali su nas "Neboderci" i "Oficirčići". Sporovi su se rješavali i čast žestoko branila lokalnim tučama. Uskoro smo to zamjenili bitkama na fudbalskom polju. Poslije je, kao i što treba, sve prešlo u druženje i trajno prijateljstvo.
Neboder je bila devetokatnica sa dva niza krila. Dvokatnica je bila poznata po mesnici Gavrilović. Kakve su oni hrenovke imali…Znam da zvuči nevjerovatno i da je to danas nekome teško objasniti, pravile su se od najkvalitetnijeg mesa. Devetokatnica je do 1963. bila najviša zgrada u gradu. Četverokatnica je imala najbolju malu raju i puno cura. Ljepotice će nas kasnije zasjeniti i na čelu sa sestrama Rodić podići značaj naše zgrade u cijelom gradu. Preko puta nas su još bili Komanda Garnizona, Narodno Pozorište i "mala" Mirko Višnjić škola.
To je bilo pravo vrijeme za doseliti se u Aleju. Puno važnih stvari se tih godina dešavalo. Ono najvažnije, Tomo (Knez) uveo Borac u Prvu Ligu. Kakav je to dan bio, sjećam se ko sad. Navijači je ponijeli Tomu, na rukama, od stadiona pa kroz Aleju. Htjeli su da ga pronesu tako kroz grad. Kod činovničkih zgrada je skočio sa ruku i pravo kod svoje cure Olgice u stan. Čekali smo ga satima, ali nije izašao. To je bilo sve…Nikad ga poslije niko nije video… ne u Borcu, možda u Dinamu! Ja sam u toj frci izgubio cipelu. Kod kuće sam dobio grdne batine. Neka, vrijedilo je! Moja simpatija je bio Atko Kasumović.
Jerko Karadža i drugovi su, po drugi put, postali prvaci države. Kad bi igrali sa Bjelovarom, na malom stadionu, mi bi stajali iza protivničkog gola i derali se: "Jandro rupa, Karadža ga šupa."
Kroz Aleju su se vozile moto trke. Pero je definitivno zaostajao (svejedno što Ratko misli suprotno), ispred njega su bili Bucalo i Bevanda. Zadnja trka su bili motori sa prikolicom. Ja sam navijao za brata i sestru Slovence. Ona je bila pomoćnik i na okukama dodirivala glavom asfalt. Miris lipe (opet ja…) je nadjačavao miris izduvnih gasova.
U Rimu se održavala Olimpijada. Divili smo se "Crnoj Gazeli" (Vilma Rudolf), Kasijusu Kleju (Ali) i Abebe Bekili (Etiopija), našem "nesvrstanom bratu", koji je trčao maraton bos. Naši fudbaleri su bili "zlatni". Medju njima i onaj dinamovac, Tomo Knez.
Radivoje Korać (Žućko) je služio vojsku u našem gradu. Dolazio bi svako jutro Alejom do naše trafike, gdje bi kupio sve sportske novine. Tu bi ga mi "slučajno" sretali. Uvijek je bio u trenerci i patikama i nikad nije s nama razgovarao. Ispračali smo ga zadivljenim pogledima dok bi zamicao u Aleju. Na ledjima mu je pisalo JUGOSLAVIA.
Pored Borčevog stadiona je otvorena "nova" tvornica tekstila, sa starim strojevima. Trajala je kraće nego Borac kao prvoligaš. Mi smo poslije mjesecima rasturali okolo mošureve od prediva, koristeći ih za mačevanje.
U kinu Kozari se prikazivala "Gola Maja". Igrala ju je Ava Gardner. Koliki je samo red bio…Tapkaroši su imali pune ruke posla.
Mi smo bezuspješno pokušavali da se uvučemo neprimjećeni. Napokon se Žare smilovao i pustio nas na pet minuta. Ležala je na otomanu, onako lijepa, bez i jedne krpice... Mislim da sam se tada prvi put zaljubio!?
Drugi film je bio "Majko slušaj moju pjesmu". Kako se tada strašno i od srca plakalo! Naše majke su iz kina izlazile glasno jecajući, a očevi potajno brisali suze. Poslije sam mjesecima imitirao Hozelita.
Prvomajska parade je te godine bila veličanstvena, ne zato što sam ja bio na začelju sa posudjenim romobilom. Na platou kod Kastela smo imali i pravi vatromet.
Crnili smo stakla da vidimo pomračenje sunca. Opet se govorilo o smaku svijeta. Zimnica se redovno pripremala, a meni ruke bile crne od oraha (taman kad je počinjala školska godina). Najbolja marmelada se prodavala iznad pijace. Stizala je u velikim blokovima, a rezala se drvenom satarom i motala u papir.
Na radiju smo šlusali Djordja Marijanovića, Ivu Robića, Gabi Novak, Zdenku (Tata kupi mi auto) Vučković i strane pjesme Roko Granata, "Marina, Marina …" i "Še – riža –teme…"Moj omiljeni junak na TV je bio crni konj "Vihor". Stigli su i prve pokloni iz Venecije; Otac je dobio šuškavac, majka gondolu, ja crvenu plastičnu loptu, a brat pravi kaubojski pištolj. Hulahop je izlazio iz mode, a šimi cipele se stidljivo pojavljivale.
Jedno jutro su po fasadama zgrada, čak i Doma Kulture, osvanuli grafiti: "Živio Patris Lumumba", "Dole Čombe i Mobutu". (To su naši drugovi omladinci radili treću.)
U Parkiću (kasnije Zenit), preko puta Banke, smo gledali "veliku raju" dok su igrali fudbal. Kuvar, Pekar, Cincar, Berber, Ćevap, Cumbo, Mika, Dado Miketa i Faca Jurić su pikali loptu oko Atifovog bunara. Nisu ni slutili da će ih jednog dana "mala raja" pobjedjivati. Možda i jesu, pa su nam zato redovno pucali klepke.
Ja sam i dalje išao u Brace Pavlić školu, drugi B. Polazio sam sat ranije da razmjenim slike igrača i da bi mi cipele bile prve do vrata. Mrzio sam sutlijaš, pa sam počeo da kupujem kifle kod Insanića, one sa krupnom solju. Bio sam solidan dvojkaš i mješao ćirilicu i latinicu. Otac je htjeo da me na godinu upiše u "pomoćno odjeljenje" koje smo mi zvali "defektno". Brizna majka je potajno išla u crkvu i molila se Svetom Anti, a baka mi stavljala Veselu Svesku pod jastuk kad zaspem. Te godine sam nosio i štafetu. Ne onu "veliku", nju su nosili odlikaši i sportisti, onu "malu" oko škole. Ni to mi nije išlo od ruke, nosilac štafete je pao, a ja ga kobajagi sapleo.
Godina je 1960.
SJEĆANJE NA ODLAZAK U BEOGRAD
Valjda sam ja te 1963 odlučio da se promjenim i postao dobar učenik i uzoran pionir, a mojoj učiteljici to svakako nije promaklo pa me je odlučila poslati, sa grupom od nekoliko “odabranih” pionira Braće Pavlić škole, u Beograd, na proslavu 29. Novembra, Dana Republike. Imalo je to i svoju cijenu. Kad mi je učiteljica, bez objašnjenja, rekla da idem kući i pozovem oca da odma dodje u školu, nisam imao pojma o čemu se radi. Možda je moja transformacija, na bolje, bila prebrza i neočekivana za moga oca, pa kad sam ga našao da igra šah sa komšijom Velijom i rekao mu da ga učiteljica hitno zove, sve mu se okrenulo. Na putu do škole me je ko zna koliko puta upitao zašto ga zove. Valjda je htjeo da se pripremi, ko zna? Uglavnom svako moje “ne znam” je izazivalo sve veći bijes i bilo popraćeno obaveznom ćuškom. Šta sam mogao, ko i svako drugo dijete, branio sam se plačem. Kad je otac ušao u zbornicu i strogo mi naredio da čekam, očekivao sam najgore. Poslije kad je izašao iz zbornice zamišljen ali činilo mi se manje ljut i kad me nije odma odalamio, kao što sam očekivao, bilo mi je lakše. Na putu kući me nije tukao, ali je stalno ponavljao: "Samo mi probleme praviš." Kod kuće sam saznao i razlog "problema". Trebalo je da mi se kupi odjeća za odlazak na proslavu 29. Novembra u Beograd. Put je izazvao veliko uzbudjenje u školi i kod kuće, a i očekivanja su bila velika. Na put sam krenuo u novom odijelu i sa posudjenim koferčićem komšije Pere, fudbalskog sudije. U koferčiću, koji je bio veličine onoga što današnje curice imaju kao obaveznu igračku, su bile sve moje stvari, a u unutrašnjem džepu sakoa koverta sa pismom. Na polasku, a išli smo vozom, me je otac potsjećao: "Nemoj da slučajno izgubiš pismo." To pismo, koje su moja učiteljica i otac, ko zna koliko puta, sastavljali, mijenjali dopisivali, križali i tjerali me da ga naglas čitam, je trebalo da bude pročitano Drugu Titu. U Beogradu smo bili smješteni kod djece, naših vršnjaka. Sjećam se da smo išli u Košutnjak, zooloski vrt i da smo prisustvovali priredbi u Domu Sindikata. Na toj priredbi je specijalno za nas vježbao "Zlatni Konjanik" Miroslav Cerar.
Kako sa godinama mašta radi, dodaje i uljepšava stvari to bi se očekivalo da su moje uspomene na Beograd svake godine sve bogatije i ljepše. Pošto sam cijelo vrijeme bio bolestan i imao temperaturu to su moja sjećanja sa toga putovanja ostala vrlo maglovita. Jedino čega se još sjećam je neki dosadni film o kaludjericam, koji smo gledali prije našeg povratka vozom kući.
Poslije se u našoj kući više nikad nije o tome pričalo. Nije bilo ni razloga, Tita nisam ni vidio, a i pismo je ostalo nepročitano.
OOUR "BARAKA" BANJALUČKO POLJE b.b. (1)
Kad je komercijalac Iljo doveo mušteriju da mu pokaže progres njegovog posla i našao Relju kako, na jastuku koji je donio od kuće, spava na crtaćem stolu i ovaj naglo probudjen, još sa brazdama od jastuka, zarež’o na Iliju što ga budi za vrijeme pauze, znao sam šta mi se sprema. Po običaju je Bajo dolio ulje na vatru: "Dumara, već te vidim kod direktora na kafi!"
Nije prošlo ni pola sata, toliko je otprilike trebalo u našem malom kolektivu, da vjest ode do direktora Munevera i ko boomerang se vrati nazad, a normirac Taba, bivši pouzdani centarhalf BSKa, je sav zadihan uletio na vrata pripreme i proderao se: "Inžinjeru zove te Direktor!" Sa mašinske strane, u istom trenutku, nekoliko glava poviri iza crtaćih tabli. "Šta je žicari, samo sranje pravite!" zapišta Bude i zasmija se. U raji poznat kao vozač Ljube Trube, sa ogromnim stomakom koji bi se, kad se smijao, nekontrolisano tresao, naočalima čija su stakla izgledala ko dna pivskih boca i tri zuba što su mu u glavi ostala izgledao je k’o ogromna beba sa naočalima za ronjenje.
Na krugu, pred samim ulazom u upravu, varilac Skaja je imao strateški poredane kandelabere tako da niko ne može ući u kancelarije dok on ne prestane variti, uz uvjek spreman komentar: "Šefe, pazi da ne zapneš na ovu moju elektroniku!" Kad sam naišao, iskezio se: "Poštovanje inžinjeru; šta čujem da se oni tvoji tamo zajebaju, dok mi radnickaj klasa ovdje crnčimo!?" Skaja Džumhur, raja od Crne Kuće, je posebno bio dobar prema meni odkad sam mu bio žirant, a svi ga drugi odbili, za kredit za knjige. Kad sam mu potpisao i on pokupio papire, nagnuo mi se na uho i u povjerenju, da niko ne čuje, rekao: "Ma kakve knjige, to ću ja popit’."
Kod direktora je već bio Djemo, poslovodja elektro radione. Djemo je je bio dobar čovo, stanovao je u Novoseliji k’o i većina zaposlenih, a kad bi malo popio i okuražio se, prijetio je da će otići kod direktora i napraviti dar-mar. Radnici su ga stišavali, bojeći se ne za direktora nego za njega samoga, a on je uporno stezao šake prijeteći kroz zrak u pravcu direktorove kancelarije. Sada, skroz trijezan, je stajao skrušeno dok ga je Munever grilovao zbog jučerašnjeg boks meča izmedju bravara Pale i magazionera Goge.
Pala, bivši bokser Slavije, je imao jedva pedesetak kila, a Gogo makar osamdest više, su boksovali za opkladu u krugu preduzeća, izmedju dva reda baraka. Boksalo se sa bravarskim rukavicama, a meč se završio nerješeno jer Pala nije mogao da dokuči Gogu, a ovaj poslije tri minute vrteći se u krug se toliko umorio da nije mogao više da drži gard. Borba je na kraju završena Goginim riječima: "Ma ne možeš mi ništa!" U krugu se toliko navijalo da su u okolnim preduzećima mislili da se nešto dešava u Sportskoj Dvorani na drugom kraju Banjalučkog Polja.
Kad sam ušao u direktorovu kancelariju Djemo se naglo uspravio i promijenio držanje a direktor ga je otpustio sa: "Nastavićemo mi još." Na vratima mi je Djemo značajno namigno i rekao šapatom, da se moglo jasno čuti na dvadeset metara: "Ma ne može on meni pero odbiti." Direktor je to kasnije prokomentarisao: "Vidiš ti s kim ja radim; da nije mene djeca bi im gola i bosa hodala po Šeheru."…
OOUR "BARAKA" BANJALUČKO POLJE b.b. (2)
Sjedim ja kod direktora i slušam njegov monolog, kad nešto privuče njegovu, pa tako i moju pažnju. Pred kapijom, a direktorova kancelarija je imala dobar pogled jer je on volio da zna ko i kada ulazi i izlazi, se parkirao najnoviji pežo. Iz auta izlazi čovjek u tamnom odijelu, sa kravatom i besprijekorno uglaćanim cipelama; preskačući lokve ispred kapije, koje nikad nisu presušivale, zastade pred portirnicom, na kojoj je toga dana bio portir Vlado.
Uvijek u plišanom odijelu boje meda, Vlado koji nije volio uniformu, je bio Direktorov miljenik. Ostavljao je kako je director govorio “dobar utisak”. Samo što je podigao slušalicu i spremao se da nesto kaže, Vlado je već trčao prema kancelariji ostavljajući čovjeka da čeka. Kad je zadihan uletio u kancelariju i vidio nas na rastojanju, laknulo mu je. Nakon što je Dule, poslovodja bravara, pridavio Direktora zbog nesporazuma oko povećanja plate, napravljen je dogovor da kad direktor digne slušalicu i šuti, portir odma trči u njegovu kancelariju.
"Šta hoće onaj?" prodera se direktor na Vladu.
"Kaže da je zbog upraznjenog mjesta."
"To je novi sekretar, dovedi ga ovamo!" Nije prošlo ni sedam dana otkako je bravar Veno uletio na sastanak Radničkog Savjeta i sav uzbudjen se proderao: "Helekno sekretar!"; već je bio objavljen oglas u Glasu i director je očekivao prve kandidate.
Kad je drug iz pežoa napokon došao do kancelarije director ga je dočekao na vratima. Ispostavilo se da je Žilijen, tako se predstavio, a pravo ime mu je bilo Živko, došao zbog upražnjenog radnog mjesta čištača kruga. Direktor je odma naredio da ga prime i to obrazložio: "Vidiš kako je čist i uredan, ima iskustvo iz Francuske, a tamo nema zajebancije. Kakav će nam tek krug biti!? Takve mi ljude trebamo inžinjeru."
Već slijedeći dan je Žilijen došao na posao, parkirao pežoa preko puta kapije, presvukao se iz odijela u radni kombinezon, koji je imao natpis neke francuske firme, a zatim uredno okačio odijelo na vješalicu u autu. Dobio je Žilijen alat, metlu i lopatu i prvi dan se mogao vidjeti kako hoda po krugu preduzeća i upoznaje se sa radnim mjestom. Slijedeći dan je nastavio hodati okolo, onda bi se naslonio na lopatu i satima posmatrao šta se oko njega dogadja; i tako svaki dan. ali krug nije meo niti je šta radio. Samo se smješkao i na pitanje: "Kako ide Žilijen?" bi spremno odgovarao: "Ko pišća šefe, mersi." Ili na: "Kako si Žilijen?" "Nikad bolje, mersi".
Prolazili su dani, pritužbe, zatim prva disciplinsaka, pa druga pred iskljucenje i na kraju kad je direktor izgubio strpljenje, pozove ga da mu lično da otkaz. Nije direktor stigao da "a" kaže a Žilijen mu je već izdeklamovao da zna da nisu sa njim sretni i da bi volili da on ode, pa je zato našao posao u drugom preduzeću za koje mu treba preporuka. Pri tome je poturio direktoru pod nos već sastavljeno pismo koje je ovaj sretan da ga se riješio spremno potpisao i poželio mu sreću. Kad se sutradan Žilijen opet pojavio, director je mislio da je to neki nesporazum. Poslije nekoliko dana ga je pozvao a ovaj mu rekao da nije primljen u ono drugo preduzeće. Direktor nije imao izbora, rekao je portiru da ga više ne pušta u preduzeće. Tako mi Žilijena više nismo vidjeli.
Poslije nekih godinu dvije u preduzeće dolazi pismo od Pravobranioca Samoupravljanja da ga director posjeti. Na pitanje, zasto je Živko otpušten, director je izvadio cijeli dosije, izjave poslovodja, disciplinske, opomene, opomenu pred isključenje i sve to iznio na uvid. Pravobranilac to nije ni pogledao nego je izvadio list papira i upitao: "Jeli ovo vaš potpis?" Odlukom Pravobranioca Živku je sve bilo isplaćeno, čak i viškovi koje je OOUR u medjuvremenu podijelio. Nisam bio tamo ali sam siguran da je na pitanje, ima li primjedbi Živko rekao: “Ma jok, mersi!”
HAJVAN
Jednog dana, po dolasku u Dubai odlučim da posjetim Al Ain, mali gradić nekih 150km daleko od Dubaia. Smješten oko oaze i okružen pustinjom,a ima čak i Zoo.To me je najviše zaintrigiralo, Zoo u pustinji, to treba vidjeti. Radi boljeg sporazumjevanja sa lokalcima povedem i Sahima, Iračanina koji živi u Dubaiu, da mi pomogne kod prevoda. Al Ain smo začas pregledali i poslije obavezne turske kafe počnemo da tražimo Zoo. Kako nije bilo nikakvog znaka upitam ja, kako se na arapskom zove Zoo. "Hajvanat", reče mi Sahim. Pa to je lako, obradujem se ja naglas: U mom bosanskom jeziku postoji riječ Hajvan. "Naziv se moze primijeniti i na ljude kad rade nešto bez razmišljanja, ali je vrlo uvredljiv", objasni dalje Sahim. Meni je bilo drago, već treća riječ, poslije "selam" i "mašala" koje znam na arapskom… Uskoro je doslo vrijeme da testiram svoj arapski.
Jednoga dana na putu od posla do kuće, koji je obično trajao par sati, spavam ja na zadnjem sjedistu moga auta. Odjednom tup! Probudim se ja. Vozač Indijac izadje i odmah se vrati u auto. Jedan pogled na njegovu opuštenu vilicu koja se tresla mi je sve govorio… Onaj drugi vozač, isto Indijac, je galamio pokazujući na svoje auto. Ubrzo dodje i policija. Mlad brkat’ policajac, u zelenoj uniformi sa bijelim opasačima, lezerno sidje sa motora i poče da zagleda oba auta. Izvadi blok i počne nešto da piše. Kad je završio, odlučim ja da izadjem iz auta. "Selam Alejkum", nazvah ja. Smrknuti policajac, autoritativnog pogleda, koji je upravo odstranjivao drugog vozača koji nije prestajao galamiti, se okrenu prema meni, zauze pozu i propisno mi odgovori na pozdrav. Upravo kad se spremao da nastavi, ja ga čvrsto pogledah u oči i pokazujući rukom na drugog vozača, koji je još uvijek protestovao, izustih: "Hajvan". Policajac zastade, lice mu se opusti i pogled postade nekako blaži, pun razumjevanja. Zavuče ruku u džep, naglo izvadi zeleni karton i pruži mi ga. Zatim povrati onaj predjašnji strog izraz lica, teatralno se okrenu prema drugom vozaču, izvuče crveni karton i uruči mu ga ponavljajući: "Hajvan…hajvan".
Ja udjoh u auto zadovoljno nastavljajući, naravno na arapskom: "Mašala…mašala".
SHRINK
Volim filmove sa porukom, onda ih i zapamtim. Jedan od njih je Australijski film iz 1986, “Crocodile Dundee”. U tom filmu Dundee dolazi u New York gdje ga na partiju upoznaju sa prisutnima. Upoznavajući jednu od osoba on pita, šta ta osoba radi.
"On je Shrink", rekoše mu.
"Šta je to Shrink?"
"Kad imaš problem, odeš Shrinku, sve mu ispričas i onda ti je lakše."
"A šta on radi?" pita opet Dundee.
"Ništa, samo te sasluša".
"Ja mu ne bih vjerovao! Kod nas se to tako ne radi. Kad imaš problem, kažeš ga Joeu, onda on kaže svima u pabu i …to više nije tvoj problem."
Ni nama nije trebao Shrink!
Mi smo imali familiju, komšije, prijatelje, kolege sa posla, da se jedan drugome izjadamo.
Ako to ne pomogne, onda je tu klupa u Gradskom Parku. Sjedneš pored neke dobre duše, spremne da te sluša i istreseš sav svoj jad i čemer.
Ili voz. Osoba sa problemom udje u voz, pazljivo birajući kupe. Poslije "očerupane" kokoši, gutljaja "brlje" uz obavezno nudjenje saputnika, flaša se začepi čepom od kukuruzovine, obrišu usta, uhvati se pogled prisutnih i priča može da počne. Tri stanice kasnije, naš junak izlazi. Više pari očiju ga prati dok rasterećen napušta stanicu. Saputnici nastavljaju razmisljajući o njegovom problemu.
Za tekuće probleme mi smo imali Borčev stadion. Još kao djete sam se pitao, zasto navijači počnu da galame na sudije i protivničke igrače, psuju im majku, a oni još nisu ni izašli na teren? Zašto je sudija kurva, a on muško? Trebalo je mnogo godina da prodje da shvatim…
Ovdje u Australiji je drukčije. Ako imaš problem, žena te vara, djeca se drogiraju, šef te ne voli, izgubio si posao, dionice pale… kome da se izjadaš?
Familija i prijatelji nemaju vremena i želje da se bave tvojim problemima. Kolega na poslu, bez "Dobro jutro", sjeda u svoj kutak i pali kompjuter. Ako ima šta da ti kaže, pošalje Email. Ako sjedneš pored nekoga na klupu, taj odmah ustaje ili ti daje do znanja da nije spreman za razgovor. Vozova nema, ne kao što smo mi nekad imali. Ovdje si sam sa svojim problemima. Šta ti onda preostaje, nego Shrink.
Nekad nas je nervirala komšinica, koja bi svaki dan ulazila bez kucanja, pravo u kuhinju da vidi šta se kuha. Možda to nije bilo u redu…? Ali nije ni u redu kad ti komšija, koji je živio sam, umre i nadju ga mrtvog poslije tri godine. Niko ga nije tražio, ni za njega pitao. Nadju kostur, u pidjami, sjedi u fotelji, gleda TV, radio mu svira…ispod vrata računi, pohvale za štednju vode, pozivi za glasanje…Nikom nije palo napamet da pokuca, nikome nije nedostajao!
Probao sam ja i stadion. Kad me žena najedi, a ja na utakmicu. Medjutim ovdje protivnički navijači sjede zajedno, jedu, piju i ne uzbudjuju se. Niko ne galami. Tuku se samo igrači, na terenu. Sve obrnuto nego kod nas. Šta ja tu da radim…da uletim na teren, pa da me uhapse i pošalju Shrinku!?
A što se Shrinkova tiče, kao i Dundee i ja im ne vjerujem.
Oni su u stanju da okrenu sve naopako…U stanju su da aktiviraju bolesnike, psihopate i da im daju “status”, a normalne ljude pretvore u bolesnike, psihijatrijske slučajeve i beskućnike!
MIRIS LIPE
Gospodju Kašiković sam sreo u Melburnu osamdesetih. Čula je da je došao njen banjalučanin, pa je požurila da se vidimo. Dočekala me je kao da se poznajemo, sa vedrim osmjehom i toplim stiskom ruke.
Odmah je prešla na stvar: "Od čega ste vi pobjegli?"
Pomislio sam na nestašicu kafe, struje, benzina, stambenog prostora, morala…, ali sam rekao: "Ja onako…"
"E vidite, mi nismo onako, mi smo morali. Vremena su te 1941 bila takva da si lako mogao izgubiti glavu. Moji su imali pilane oko Banja Luke i po cijeloj Bosni. Jednu noć smo, uz pomoć dobrih komšija, samo sa dva kofera, napustili Banja Luku i obreli se u Beogradu. Tu smo proveli neko vrijeme a onda preko Švajcarske uz pomoć Crvenog Krsta došli u Australiju. Dobri komšije su ostali da čuvaju našu kuću, koja je bila preko puta tvornice duhana, na putu prema Bojića hanu. Čuli smo da su oni ostali tu nekoliko godina, a onda su ih izbacili na ulicu i neko novi se uselio."
Pričala mi je o Hotel Palasu sa crvenim plišanim sofama, jevrejskim radnjama u Gospotskoj ulici, Pijaci i Bezistanu, fijakerima, rudniku uglja na Laušu, Lazi Deliću, bečkom studentu i šarmeru, kandidatu za predsjednika opštine; Njegovoj sestri Mari Borovnici, Aerodromu na Banjalučkom Polju, Trapistima, zelenom Vrbasu sa mlinovima na njegovim obalama, ljekovitim banjama u Šeheru, mirisu lipe u banjalučkim alejama…o svemu mi je pričala. U jednom momentu je zastala i upitala: "Da li ste znali da ljudi iz nekih krajeva u okolini Banjaluke, u naše vrijeme, nisu mogli biti svjedoci na sudu?"
To me je vratilo u kasne šezdesete…
Na banjalučku pijacu su, tih godina, počeli da pristižu specijaliteti:
Filovani Kupus - Prije nego se kupus zatvori stavi se u njega kamen veličine šake, da bi nakon formiranja glavice kamen ostao unutra i poboljšao kompaktnost.
Pelcovane Paprike - Špricom za injekcije ubrizga se odredjena količina vode (po mogućnosti čista), da bi se dobilo na težini.
Paprike Punjene na Roru - U mrežastu vreću se prvo stavi ror. Oko rora se zatim naredaju zdrave baburaste paprika. Kad je togotovo, u ror se stavljaju trule paprika. Zatim se ror pažljivo izvlači i vreća uvezuje. To se onda zvalo prva klasa.
Domaće Kokoši – Pilići se kupe na farmi, onda premažu, iz vana i iz nutra, žutilom za parket. To im daje zdravu domaću boju, pa tako i pilećoj supi.
Samo ponekad me je prekidala uzdasima: "Šta su uradili, prokletnici, od moje Banjaluke!" Pričao sam joj o Banja Luci šezdesetih. Šta sam mogao, da joj kažem da je Banjalukom sedamdesetih zavladala dinastija onih što nisu mogli biti svjedoci na sudu. Ne to nisam mogao da joj kažem, to bi je dotuklo. Zato joj nisam spomenuo ni šta me je potjeralo u svijet.
Devedesetih dok sam slušao kako su dobre komšije pomagale našim banjalučanima da bezbjedno izadju iz grada, dok su ovi ostajali da im čuvaju kuće i stanove, sjetio sam se gospodje Kašiković.
Gospodja Kašiković je izgubila svoju bitku za Banjaluku davno prije nas. Mi smo izgubili našu jos sedamdesetih. Protivnici nam nisu bili današnji banjalučani, nije ni istorija…ona se ne ponavlja. To su bili oni što su ponavljali istoriju.
JEDAN DAN RIBARENJA NA VRBANJI
Skupljamo se vec u sedam sati, Jocvi, Belavi, Crnogorac, Zaba, Daco, Sele, Mali Boro, Velki Boro, Zoka, Rajko, … svi oni koji nisu negdje otisli. Vecina ima stap a poneko i dva , ako nas iznenadi cuvar. Gliste su se nakopale jos jucer, a Crnogorac je ulovio i par mrmaka i ponosno ih pokazuje u tegli. Prikupljamo pare I dvojica idu da kupe cigare u trafici kod Kose. Odnekud se pojavljuju Lazo I Seskules. Mali su, ne mogu s nama, a ako ih ostavimo, pratice nas. Odlucimo da ih povedemo. Napokon polazimo.
Kod vojne pekare se djoramo sa vojnicima, mijenjamo cigare za cetri struce vruceg kruha. Tek su iz rerne pa ih moramo nositi u majici. Kod bazena izvlacimo slamku. Najkraci mora do Celulozinog mosta go. Zaba izvlaci najkracu. Pita sta ako neko naidje. Normalno zaklonit cemo ga dok ne prodje. Ko zajebe, svi cemo mu suditi. Kod Rebrovackog nailaze neki ljudi i par zena. Stiscemo se uz Zabu. Ljudi prilaze na par metara, a svi se rasprsuju. Ljudi se smiju, a Zaba cucno i pokrio se rukama. Neko predlaze da idemo kraticom, preko Celulozinog kanala pa do usca. Nekolicina nece, oni ce preko malog mosta. Dogovor je da se sretnemo na Bijelom Viru.
Kod kanala se skidamo goli, treba preci pjenu. Zagledamo se. Bibo ima najvecu..., ali je i najstariji. (Poslije ce moj brat, dok roditelji ponosno pokazuju rodjacima spomenik na Sehitlucima, objasniti rodici: “Da vidis kod Bibe…!”) Oprezno prelazimo crvenu pjenu da se ne okliznemo. Zaba prica kako se neko napio vode iz kanala i umro. Sad mi je krivo sto nisam i ja isao preko mosta. Necu da ispadnem kukavica a moram paziti i na brata. Prelazimo sa odjecom na glavi, koju drzimo jednom rukom a u drugoj stapove. Lazu i Seskulesa nose Bibo I Bjelavi na ramenima. Rajko baca odjecu preko pjene, ali mu se bunt raspada i majica pada u kanal. Trci sve do Vrbasa ali ne uspjeva da je izvuce.
Dolazimo do usca i peremo se. Neko zabacuje, ali ne trza. Zato polako idemo prema Bijelom Viru. Usput beremo mlade kukuruze. Rajko I Crnogorac idu da nadju paradaiz. Dolaze i nose nekoliko krastavaca i malu lubenicu. Na Bijelom Viru se srecemo sa ostalima. Oni vec ulovili nekoliko zekica, na kruh. Rasporedjujemo se sve do Crnog Vira. Ja ostajem sa Seletom, tako mi je lakes paziti na njega. Dobro mi ide, Sele nize ribe na vrbovu granu koju stavlja u vodu i podupire kamenom. Uskoro imamo dvadesetak zekica i dvije mrene.
Odjednom cujemo galamu od Crnog Vira. “Cuvar!” neko vice. Bacamo stapove u grmlje i skacemo u vodu. Cuvar nailazi sa par stapova koje je zaplijenio. Pita nas da li pecamo, a mi se pravimo ludi, Gleda po grmlju ali ne nalazi stapove. “Docu ja opet “, prijeti nam.
Skupljamo se za rucak. Saznajemo da je Malom Bori i Daci cuvar uzeo stapove. Pripremamo hranu i lozimo vatru za kukuruz, a Jocvi cisti ribu da je pece na kamenu. Neko je izdubio jednu strucu kruha, samo kora ostala. Lazo odaje Seskulesa. Neko mu dao dvije zekice da stavi u teglu, a on im zadrobio punu teglu kruha. Gledamo tegla puna kruha koji je upio vodu a ribice se i ne vide. Neko pokusava da mu otme teglu, a on place: “To su moje ribe.” Mi se smijemo.
Poslije rucka idemo da se kupamo. Strah nas je, svake godine se na Crnom Viru neko udavi. Zato nema skakanja, dogovaramo se, zbog podvodnih pecina.Crnogorac pliva sve do crne stijene, ali on je i onako lud. Mi plivamo na rubu gdje je plice. Svakih malo neko plivajuci u plicaku, sa nogama u pravcu Crnog Vira pita:”Jesam li sad u Viru?” Sutra ce se svima hvaliti kako je plivao na Crnom Viru.
Dolazi vrijeme da idemo kuci. Polako idemo obalom i pricamo dogodovstine sa cuvarom. Iznenada iz kukuruza nas sacekuju lokalci. Ima ih samo petorica I jaci smo, ali odlucujemo da se ne tucemo. Jedan od njih mase povecim nozem I trazi pare. Mi im kazemo da nemamo ali oni hoce da nam pretresu dzepove.
Idu redom i ne nalaze ni kod koga pare, ja sam na kraju i jedan me pita sta mi je u gornjem dzepu. Nalazi mi nesto sice, jutrosnji kusur od mlijeka. Sve jedno mi je krivo sto sam ispo levat. Mogo sam ih lako sakriti da sam se sjetio. Lokalci odlaze zadovoljni, a neko od nasih komentarise: “Doce oni kad tad u kino Kozaru!?”
Vracamo se ovaj put preko Celulozinog mosta. Kad smo presli Rebrovacki I zasli u Aleju skoro kao da smo bili kod kuce. Pred kucom dajem nekome svoje ribe, nije mi do toga, a za vecerom me Sele cinkari kod staroga da su mi neki oteli pare.
No comments:
Post a Comment