Opatija 2003 god.
Za večerom u hotelu Palas u Opatiji konobar zamoli moju ženu i mene da li može jedna osoba da sjedi za našim stolom, jer puno gostiju ima, a nema mjesta za sviju.
- OK, nema problema, - rekoh.
Ode on i dovode jednu prelijepu, šarmantnu damu. Zahvaljuje se ona nama, upoznavamo se, moja žena Lucija, ja Sveto i ona Milena iz S.Broda. Večeramo, pričamo i nešto mi pade na pamet Banjaluka pa spomenuh Luciji, a Milena će na to:
-Znala sam čim sam te vidjela po držanju, pokretu, stavu i faci da si moj Banjalučanin. Iznenadjen njenim riječima za trenutak ostadoh zatečen, zbunjen.
-Nikad te prije nisam vidjela, ali čim sam sjela pored vas pomislila sam, ovo je moj Banjalučnin.
Milena se udala u S.Brod završila pravo, radi u općini. Živjela je u Banjaluci gdje je i rođena, a mati joj je još stanovala u višekatnici, zgradi sa lijeve strane, prvoj kad ideš preko Vrbasa. Eto, valjda mi iz Banjaluke imamo posebnu vibru.
Milena je bila malo dijete kad sam otišao iz Banjaluke, a Lucija, inače Splićanka stalno mi govori da sam davno otišao iz Banjaluke, ali Banjaluka nikad nije izašla iz mene.
Moja Luce je zaljubljena u Banjaluku, nikad je ne moram nagovarati da idemo u moj rodni grad.
by Sveto Brujić
Ako gosn. Sveta ne svrati grdno ću se naljutim. Reci mu da mu ja ne bih rekla.
ReplyDeletepozdrav i srećno sa novim blogom.
Preneseno na znanje gosn. Sveti.
ReplyDelete