VELIKA ZEMLJA

Nekada, davno, ima tome nekoliko stotina godina unazad, bila jedna velika, ogromna zemlja, bez imena, bez granica, bez gradova i cesta, a imala je snijegom pokrivene planinske lance, srebrna jezera, zelene rijeke, velike klance,  zelene gore, a obale joj zapljuskivalo duboko, modro, more, prirodnim resursima bogata, ma prebogata; zemlja dabrova, zemlja tatanke, zemlja grizlija, zemlja bogate flore i faune. Bješe to zemlja širokih prostranstava, a bila je daleko, jako, jako daleko; tamo negdje preko velike vode. Niko nije znao da postoji, a stanovnici joj živješe u plemenima, živješe složno, živješe u miru, sretno u prirodi i od prirode.

Ali jednog dana, kako to obično biva, svemu dodje kraj. Dugačkim brodovima dodjoše stranci, a za njima i logistika; dodjoše bjelci, a gdje su bjelci tu je i problem, tu je ološ, lupež, prostitucija, boleštine i primitivizam. Donesoše zlo,  nemir i nespokoj u živote lokalnog življa.

Ispočetka kao fol: 

-Ha, ha, ha,- samo da vidimo,- pa onda, - ha,ha,ha, - a jel' ovo zlato? - šarajuć' očima, jedan drugom namigivaše:

- Ha, ha, ha,- vidjaj, sve ovo što se žuti, blješti jaro moj, to ti je tozla,- daj onaj rum i rakiju, brlju, onu što smo je donjeli.

-Al' šefe, to je za nas, šta će mo mi?

-Ma ne pitaj me ništa, nego šlušaj šta ti kajem, - dones'der i daj im nek piju,- pa onda: 

-Ha, ha, ha, - ajde dodji 'vamo, marvo jedna..! - ne bojte se, - firma plaća..!

Zlo otpoče i sve krenu naopako. Prvo im uzeše zlato, krzno, isjekoše šume, silovaše skvo, protjeraše ih, usitniše ih, strpaše u rezervate, ogoliše ih, udariše im sankcije, dadoše im pogrešno ime, ocrniše ih i opisaše ih kao divljake, a poglavicu prevariše, slagaše, pa zajedno sa narodom strpaše u zatvor; ma sjebaše ih do daske.

Danas, ta zemlja ima gordo ime, dobro čuvane granice, gradove, ceste i dalje ima ogromne snijegom pokrivene planinske lance, srebrna jezera, zelene rijeke, velike klance, zelene gore, a obale joj i dalje zapljuskuje duboko modro more. To je zemlja širokih pogleda, vidika, prostranstava, danas je vrlo blizu, a bila je daleko, jako, jako daleko, tamo negdje, preko velike vode. Danas svi znaju gdje je, a njeni stanovnici žive složno, u miru i ne samo od prirode i u prirodi. Više ni domorodce ne tretiraju kao prije, al' problem je tu, Indijaneri su tu.

Nešto se kao fol priča, da će ih primiti u Evropsku uniju, tamo su i onako već sva plemena, a još je ostalo samo nekoliko plemena, da im se zatvore poglavlja i budu unutra, u najhumanijem i najmodernijem "rezervatu".

Samo ima jedan mali tehnički problem. Ko će Indijanerima ispisati poglavlja? Oni to ne mogu sami, jer ne znaju, a Karl May je umro davno, Old Shatterhand se tim ne bavi, Winnetou je potpuno nepismen. On samo tragove zna čitati.

Možda ta poglavlja i nisu toliko važna kako se priča, u ostalom, ko to i čita..? Važno je samo, da se lako otvaraju i da se lako zatvaraju, da dobro dihtaju i fitaju, jer u Evropi, sve mora da fita, sve mora da drži vodu, dok majstori odu.

SUSRET

Jul 10. 2010

Kod nekada "Narodne banke", napravih nekoliko snimaka te požurih da stignem buraza, koji se već tamo, preko ulice raspričao sa dvojicom ljudi. Smiju se, gestikulišu rukama, a onda ugledavši me počeše mahati rukama prema meni. Znam ko su; al' ne prepoznajem ih. 

Prilazim do njih i pitam:

-E, sad; rec'te mi, ko je ko? - oni se smiju, a jedan od njih mi reče:

-Ja sam Žare, a ovo je Braco Napotnik, - pokazujući rukom na crnokosog čovjeka, vitkog stasa i prosjede brade.

Za časak odmjeravajući ih gledam, a onda; dug, čvrst zagrljaj.

-Dobro izgledate, - rekoh, - ali u gradu bih vas prošao, ne bih vas prepoznao, - na šta se oni glasno nasmijaše.

-I ti si dobar, dobro izgledaš, - reče Žare.

-Ja tebe Bruja nikad ne bih proš'o, a da te ne prepoznam, - uvjek si isti, ništa se nisi promjenio, - nadoveza se Braco. 

Bješe to trenutak koji smo dugo čekali, a dugo smo se dogovarli, što preko Interneta, što telefonom. Bješe to subota, prekrasnog sunčanog dana, oko jedanaest sati, ispred nekadašnjeg "Doma kulture". 

-Gdje je Pepi? - zapitah.

-Čeka nas u kafiću, - idemo sad tamo, da sjednemo, - reče Žare, a Žare je sad čovjek odmjeren, staložen, tihog glasa, ugladjenih manira, svaka riječ mu je na mjestu.

Sjedimo na okupu, ispod tende, kafića nadomak "Hotel Bosna", misli i riječi naviru, a događaje nabijene u zadnjih četrdeset godina koliko se nismo vidjeli, ne možemo sve ispričati, a svi bih htjeli nešto reći, nešto ispričati, nešto što je važno za svakog od nas. 

Pričamo neformalne razgovore; prisjećamo se zajednički provedenog života, djetinjstva i mladosti Banjaluke prije zemljotresa, svakog se sjećamo i svakog spominjemo: Keca, Šeleta, Bibu, Mirzu, Žuju, Radu, Majkića, Miru, Bosu, Kantu, Salamu, Jocvija, Boru, Zoku, Ilu, Sreju, Pindju, Djevdu, Bracu Bojanića, Pikca, Masira, Širu, Miju, Nagorku i Gorana, sjećamo se Dote, Martaka, Alije, Mustafe, Troke, spominjemo Vesnu, Jasnu i ostale, a ima tu mjesta i za pokoji vic.

-Znatel' onaj vic, kad je Mujo bio u Njujorku; ma ono, kad su srušeni oni neboderi? -priupita Braco.

-Ne znamo, pričaj.

-Nakon nekoliko dana pod ruševinama izašo Mujo, otresa prašinu sa rukava, a ljudi mu prilaze, gledaju ga, čude se i pitaju:

-Mujo otkud ti sad odjednom tu?

-Ma jebo vas vaš aerodrom - kaže njima Mujo, - a mi u smijeh.

Pepi je najmladji od nas sviju, povisok, pa iako i on preko pedeset, izgleda mnogo mlađi, nego što godina ima, pristojan i vrlo draga osoba. Živi u Švedskoj, a baš  za ovaj susret, da se vidimo, popričamo, došao je iz Nice.

Braco - Cobra kako smo ga zvali, čovjek sa gustom bradom, prošaranom pokojom sjedom, šarmantan, vazda nasmijan i nadasve duhovit.

Lazo Dakić koji nam se kasnije pridružio, ćutljiv, samo sluša, ali kad provali, moraš se od smjeha držati za stomak.

Saznajem i mnogo tužnih događaja, a Žare i Pepi bi imali dosta toga da kažu, ali ni jednog trenutka ni jedna suvišna riječ ili riječ mržnje ne izadje iz njihovih usta, mada su im roditelji prošli pakao ratnog zbivanja u jednom drugom gradu, ali znaju Žare i Pepi da je mržnja opaka bolest i ko se jednom inficira s njom; teško njemu; ostaje do kraja života podvrgnut inkubaciji bolesti, koja se ispoljava na najružniji način.

Ispriča mi Braco da Sanja njegova sestra, djevojčica zlatne kose, koja imaše tri godine kad je zadnji put vidjeh, živi u Švajcarskoj.

Vrijeme nam brzo prolazi. Odlazimo na tarasu naše zgrade, te pravim nekoliko zajedničkih fotografija. Brzo dodje vrijeme ručka, te svi zajedno odlazimo u "Kazamat" na ručak, gdje nastavljamo priču, posmatrajući suncem obasjanu panoramu Banjaluke i Vrbasa ispod nas.

Predveče je, približava se vrijeme rastanka, a Braco će nas na rastanku priupitati.

-Jel' znate ono; kad je Masir našo plastičnu kanticu mašinskog ulja, onog za aute? - ma znaš onog, što je na kantici pisalo "Plavi 9".

-Sjećam se "Plavi 9", al', ne sjećam šta je bilo, - rekoh.

-Našo Masir "Plavi 9", praznu kanticu; rastrljo na prstima malo ulja, pa će: 

-E raja! - ovaj plavi devet, nije plav; neg je žut.

Ko se ne sjeća dobrog Masira - Željka Vukmirovića i sve one raje iz Aleje: Bilija, Crnog, Cere, Koke, Majćija, Dine, Gagca, Djevde, Sipija i svih dobrih likova koji su danas rasuti svuda po svjetu. 

Pozdravljamo se uz dogovor da se vidimo opet, Banjaluka, Zagreb, nema veze, bilo gdje, bilo kad, al' da se vidimo opet. Odlazimo i pred očima mi njihova vedra i nasmijana lica. 

Ako me pitate za osjećaj:

Osjećao sam se, kao da nikad nisam odselio iz Banjaluke, osjećao sam se, kao da sam stalno bio sa Pepijem, Žarom, Bracom, Unćom, Lazom, Slavkom, osjećao sam se kao da tih četrdeset godina i nije bilo. Eto; kako sam se osjećao.

OMNIBUS PRIČA

Raja kod kina Kozara

Davno; početkom šezdesetih godina na mjestu gdje se spajaju ulice Sime Šolaje i Aleje JNA, izmedju "Narodnog Pozorista" i kina "Kozara" na poljani od ljudskih stopa utabanoj i bes jedne travčice, na kojoj su vazda bili lunaparkovi, sazidane su tri zgrade, sa pedesetak stanova. Najviša bješe prvi neboder u Banjaluci; mada gledajući iz današnje perspektive zgrada sa devet spratova i nije neboder. Imala je lift, pa je za vjerovati da je to jedini razlog zbog čega je dobila naziv "Neboder".

Prvih dana po uselenju svi smo vozali liftom; gore-dole, a Fabijan omanji čovjek, kovrdžave kose, ispijenog lica, živahnih očiju i malih brčića, koji je kao pazikuća za sve tri zgrade, stanovao u potkrovlju nebodera, ganjao nas po spratovima; često puta zbunjen našim komotnim ponašanjem, ne znajući kojoj zgradi pripadamo.

Odmah do njega na devetom spratu stanovao je i čika Pero; Bobkov stari, vojni muzičar i fudbalski sudija, a zbog toga što je bio muzičar i fudbalski sudija zvali smo ga "Truba", pa zajedno sa drugim imenjakom Perom, koji je bio isto fudbalski sudija, sa nadimkom "Pišta", znao zaigrati fudbal sa nama, u školskom dvorištu.

Cure iz naših zgrada spadale su u red najljepših Banjalučanki. Šarmantne, ljepo odjevene, uredno počešljane, privlačile su pažnju svih banjalučkih frajera. Zbog Rade, Nagorke, Ranke, Milice, Nate, Micike, Slavice, Goge, Gordane, Zorice, Mire, Cice, a kasnije Snježane i Jasne mnogi od tih momaka, morali li su od razjarenih očeva bježati Alejom, a znam jednog sjajnog momka kome je nakon dugogodišnjeg zabavljanja sa jednom od njih srce slomljeno.

Žuja

Medju nama Žuja jedini je važio za ženskaroša, jer svi smo tek bili dečkići i sve što nam je pričao  izbečenih očiju, naćulivši uši, baš kao blatobrane od nekog traktora slušali smo; pa nam je jednom vrativši se iz Goražda sa fer'ja, pričao svoje prvo ljubavno iskustvo. Najmladji od nas, Pepi i Šele koji su sve to prisluškivali bješe otjerani.

-Ajd' klinci, bjež'te tamo..! - viknu Žuja, - ovo nije za vas.

-Ma daj bjež'te tamo..! - nestrpljivi i mi povikasmo na njih dvojicu, a Žuja nastavi: 

-U'fatim ti'ja nju, zasis'e; a ona; ništa, samo šuti.

-Jo, jebo'te.., - nastavi on, - joj, kad se samo sjetim, - mi izbeč'li oči; ne trepćemo

-Krenem ti'ja, u'fatim ti ja nju za'gaće, a ona meni; bona Vlado; šta ti je? - jes' ti mahnit? 

-Ma ništa; ka'em ja njoj; samo malo, da zamezim, - a, mi u smjeh.

-Ćuj, ćuj, Žuja! - ona tebi bona, šta ti je Vlado? - a, svašta, svašta - čudimo se mi, klimamajuć' glavama.

-Ja, ja; on a meni, bona šta ti je Vlado? - i ja krenem, - saf'atam je, a ona se kodjoja brani, - ih; k'o fol, neće, - reče on.

-Ćuj..! - brani se!? - zapitkujemo ga, - a svašta, svašta, - čudimo se mi opet, onako, zlovoljno, a dječje znatiželjni, šta će dalje biti.

Na žalost, umro je Žuja; ima tome, sedam, osam godina, a zadnji put ga sretoh u Banjaluci juna mjeseca; davne 1983. godine, kad se k'o dva dobra stara drugara čvrsto zagrlismo i popismo piće.

Na prvi pogled

Tih godina, curice su mi ispile mozak; mislio samo sam na njih i naravno, opasno popustio u školi pa od odlikaša postao osrednji đak, koji se provlači.

Jednog toplog majskog dana, krajem šezdesetih u našoj Aleji se pojavila djevojka čarobne ljepote; djevojka koju prije toga nikad nisam vidio i odmah na prečac i na prvi pogled, zaljubih se u nju. 

Bjelog lica, vitka, i uspravnog stasa, sa frizurom kakvu danas nosi Zeta Jones i uvjek tačna i uvjek u isto vrijeme 12.25 minuta, kao manekenka elegantnog koraka, noseći torbu za ručku pojavljivala se iza "Narodnog pozorišta", koračajući prema "Socijalnom". Sat si mogao navijati prema njoj, koliko je bila tačna, a kad se vraćala sa posla; oko 19.30 minuta, prolazila bi pokraj mog ulaza, gdje sam se ja obavezno natakario da je vidim. 

Bila je starija od mene, ali ne puno i već je radila, a ja; školarac; a onda, iznenada došao je zemljotres i sve pokvario.

Nedugo poslije zemljotresa, januara mjeseca, na dan, dva, skoknuh do Banjaluke, i šetajući pored hotel "Bosna", ugledah jednu brinetu; djevojku u dugačkoj tamno-braon bundi; sa momkom. Okreće se; gleda me ispod oka; trnci me prodjoše. Prepozna ona mene, prepoznah i ja nju.

Utakmica

Već tri dana je školski raspust, a od snjega ni traga. Dižem se noću; zurim prema svjetlu Narodnog pozorišta. Ništa; lipe se i dalje crne. 

-Ne pada, - mrmljam, sebi u njedra. Pridje buraz, pa zajedno zurimo u tamu. 

-Jebeš 'vaki raspust, - reče on i nevoljno odosmo u krevet.

Ujutro rano probudih se, a pred očima sve bjelo:

-Uh, jebo te! - začudih se.

Na ogradi balkona pola metra snjega, a lipe nakićene, i pod teretom bjelog pokrivača savijene do zemlje; sve se bjeli. Čujem struganje i lupkanje lopate. To Stipe čisti prilaz prodavnici. Zovem buraza da vidi.

-Uh, je's napado, - reče on. Brzo idemo u kuhinju, da provjerimo školsko dvorište. Šta misliš i tamo napado. 

- Ura! - trčimo napolje; svi smo na okupu: Žuja, Vojka, Slobo, Zoka, Kanta, Bibo, Kec, Ile, Žabac, Salama, Pika, Sele, Bobak, Žare Pepi, Medar. Sa prozora Mijo viče: 

- Evo i mene! - ne počinj'te bez mene! 

Odnekud se i Brajda stvorio; evo i Unča je tu. Tu su i Pero -"Pišta" i Pero-"Truba". Utakmica može početi. Cika, podvriskivanje, galama. Raja u prolazu zastajkuje i posmatra utakmicu.

Kanta brani sve; sve što se braniti može. Bibo na drugoj strani briljira praveći parade, al' Biban je ponekad "zajeban" golman; ako nema svoj dan, pa mu još gol dadneš onda te ganja po terenu dok te ne spuca nogom u tur.

Na terenu fudbalska rapsodija, a snjeg pada i ne prestaje; pravi zimski ugodjaj. Nižu se najljepše moguće akcije. Mogli smo pobjediti svaku banjalučku raju, a najčešće smo to radili Apijevoj raji, momcima iz "Malog parkića". 

Žuja glavni; igra odlično, a sve akcije idu preko njega, jer i moraju; kad je najjači. Zoka, šara po terenu. Ile pokraj zida briše k'o munja; igramo dupli pas. Ile viče:

-Bruja!-cik cak!-ja u cik, Bruja u cak,- smije se Ile. 

Mene čuva Božo-Pika i ne mogu mrdnuti od njega. Ništa mi ne polazi za rukom. Stvarno me "začepio", pa i on likuje: 

-E, jesam Bruju začepio!, - viče on na sav glas, hvaleći se. 

Odjednom lopta kod mene i nemam drugog izbora nego probati kroz noge. Uspjeva; sam sam pred Kantom. Šut i gol.

-E jesi ga začepio! - izdera se Žuja na Piku.

Sad likujem i smijem se, svima rukom pokazujući pedeset posto.

-Ti mene začepio!? - e jesam te prešo, jes' vidio, - Džaja! - u šali bockam Piku.

Do kraja nisam pipnuo loptu. Pika me čuvao, maestralno. Dobro je, Kec nije igrao protiv mene, jer protiv njih dvojice nikad se naigrao nisam. Tamo, pred kinom neka gužva; svi trče da vide. Bajbaga se mariše s nekim. Prvo ga "obrađuje", a onda će mu, šta ja znam; valjda "krajnike vaditi". Za trenutak prestajemo, idemo da vidimo šoru. Nakon kratkotrajne pauze nastavljamo igru. Odjednom, Brajda loptu napuca li ona u velikom luku preleti preko gola te uleti čika Velji kroz prozor u sobu, jer je teta Slavica upravo spremajući po stanu, ostavila za trenutak otvoren prozor. Potraja kratak tajac.

- Ma daj šta ti je, šta nabijaš, k'o seljak!? - vičemo na njega. 

Čika Veljo sa loptom u jednoj ruci, a brijaćim aparatom u drugoj izlazi na balkon, obrijan samo do'pola.

-Stručnjaci! - viče on, - skoro sam se porez'o; niže, niže, stručnjaci! - te nam baci loptu nazad, jer čika Veljo je uvjek bio prva liga. Kad se desio zemljotres u Banjaluci on je u trenutku drmanja u kasarni zavrt'o žarulju, te skočivši sa lotre podbio pete i završio u bolnici. Nije htjeo ležati, nego je na svoju ruku izašao iz bolnice i onako na prstima hodao, a vojska se šalila na njegov račun. 

-Eno ga! - govorili su, - zastavnik sa lopovskim hodom. 

Čika Veljo i teta Slavica u Zagrebu su bili naši kućni prijatelji, a čika Veljo je umro januara 1990 i sahranjen na Mirogoju. Teta Slavica je umrla u Puli 2008. godine. Strašno ih žalim i uvjek tugujem za njima.

Nastavljamo igru. Razultat 12-11. Za koga? Nije bitno, važno je, da je snjeg padao i da ga je te zime bilo dosta. Bila je to zima 1968. godine; vrijeme školskog raspusta. 

Kad idete u kino Kozaru, sa desne strane u nekad našem školskom dvorištu vidjeti će te novu zgradu, na uzan prostor silom uglavljenu i sazidanu 2011. godine. 

Bile su to godine kad se u tom školskom dvorištu čula galama, radost i veselje. Bile su to godine pred zemljotres, a kad je tu postavljena baraka više nikad nije odigrana ni jedna utakmica, a naš tim se razišao i zauvjek raspao.

ESTER

Mart 1963. godine

Ne postoji ni jedno djete na svjetu koje ne voli ići u cirkus; a vjerujem da ne postoji ni jedna odrasla osoba, koja nema tu želju. Pedesetih i šezdesetih u  Banjaluku su navraćali i širili svoje šatre brojni i po svjetu priznati cirkusi: Adrija, Crni Orfej, Colorado, Merano su samo neki od brojnih koji su pod zidinama Kastela danima zabavljali Banjalučane. Ako nije bilo cirkusa, onda je bio luna park, postavljen kod kina Kozara, na mjestu gdje su se spajale ulice Sime Šolaje i nekadašnje Aleje JNA, te kod Kastela, ili na Gradskoj tržnici.

Za ranih i još prohladnih proljetnih dana davne 1963. na poljani pored dvorane "Partizan", u centru grada, nedaleko od žutog i plavog nebodera osvanuo je talijanski luna park, a medju njima i naši ljudi, kao pomoćna radan snaga, pokupljeni na putovanjima luna parka, negdje po Istri; Sloveniji; Bosni; pa se moglo čuti kako se govori Talijanski, Slovenački, Srpskohrvatski.

Razapeše oni svoje šatre, parkiraše kamp prikolice na poljani, a raja se sjatila da gleda: "Ženu zmiju", voza u autićima, gadja iz vazdušne puške, udara u mjerač snage udarca, gadja krpenjačom poslagane limene lončiće na polici i još niz drugih vješto smišljenih zavrzlama; da se raji uzme lova.

Na sred poljane; u centru luna parka bješe podignuta velika okrugla tenda, a ispod nje stolovi u sredini okruženi ogradom iza koje je raja u teglice napunjene vodom i zlatnim ribicama bacala ping pong lopticu. Primamljiva igra za sve, tim više što je tu radila crnomanjasta djevojka, podignute crne pundje, tamnije puti, zelenih očiju, obučena u tjesne farmerice i kožnu jaknu, za ondašnje prilike zadnji modni hit. Ester joj bješe ime, a sve je ukazivalo da se radi o Talijanki, ne starijoj od sedamnaest godina, djevojci koja je odma dala do znanja raji da neće tolerisati dobacivanja, udvaranja i nekulturne goste. Vrlo arogantna, bez osmjeha na licu, drčna, pogledom negdje iznad publike, kočopereći se, šetala je laganim korakom oko stolova sa teglicama, pa je ubrzo prohujala priča, da je nekom momku razvalila šamarčinu, pred svima, a raja k'o raja; svi bi da budu na neki način u centru pažnje i primjećeni od Ester.

Ambijent pravi vašarski. Ispod svih tendi nešto se interesantno dešava, a raja bučno navija za takmičare u mjerenju jačine udarca ili bacače krpenjače u poredane limene lončiće, a cjeli ambijent upotpunjava zvučna kulisa, sa nizom talijanskih šlagera i kancona. "Volare", Domenika Modunje, te Rita Pavone i njezin hit: "Perke, perke?", odzvanjali su iz tanjirastih zvučnika postavljenih na obližnju banderu.

Vrijeme nije baš bilo nešto posebno naklonjeno luna parku, tim prije što je tih dana bilo pohladno, navukli se crni oblaci, a kiša je pada često kvareći posjetu. Pored svega, luna park je nesmetano radio; nekad sa više, nekad sa manje posjetioca.

Možda sam isao u četvrti ili peti razred osnovne škole i odma poslije škole sam obavezno odlazio tamo; a gdje bih mogao drugo, nego pred kino ili u luna park. Sve mi je bilo interesantno, al' nekako sam se najviše zadržavao baš tu kod tende, ispod koje je radila Ester, prodavajući ping pong loptice, a cjelo vrijeme boravka tamo ne vidjeh nikog, da je ubacio ping pong lopticu u malene teglice sa zlatnim ribicama. Posmatrao sam je, bila neobična, za naše prilike dobro obučena, našminkana; k'o Barbika, pa i pored toga što je Banjaluka puna ljepotica ova je zaokupirala pažnju mnogih banjalučkih momaka; možda što je strankinja, možda što je bila eksponirana u krugu publike i izložena pogledima sviju, a možda što je bila nova i još imala "Super rifle".

Dani su prolazili; luna park je na tom mjestu boravio već skoro dva mjeseca, a Ester se drastično promjenila. To više nije bila uobražena strankinja, hladnog pogleda, smrknutog lica, nego prijazna djevojka, sa velikim osmjehom na licu, spremna na šalu i razgovor sa rajom. Smekšali su je Banjalučani, svojom srdačnošću, neposrednošću, prijateljstvom, dobrotom; onakvom kakvu Banjalučani znaju pružiti gostu, strancu.

Bješe već kraj proljeća i jedan dan dodjoh na livadu, al' na moju veliku žalost ne nadjoh ni luna park; ni Ester.

Ode Ester; ode luna park; a onda? Ljeto nam se vratilo. Ono pravo Banjalučko, čarobno, kao iz bajke. Svuda zelenilo, aleje, travnjaci. Sve miriše na jorgovan i lipe, a krovovi kuća samo malo vire, malo; iznad krošnji, lipa, kestenova i topola.